SVE MOJE BURNE GODINE S PAJOM


Nakon dugogodišnje medijske šutnje Mirjana Vuisić specijalno za Globus prisjeća se kako je zaprosila Pavla, najveću glumačku legendu, iako su je roditelji “ucjenjivali" dosjeom njegovih tuča, pijanstava i sumnjivog društva

Drvena kućica s pločom na kojoj je nacrtano žuto prase i šareni natpis “Kafana kod Paje” smještena je u prekrasnom vrtu, tik uz Savu, gdje su nanizane romantične, skromne građevine, koje su se opirale urbanističkoj tranziciji. S donje strane prostranog vrta može se izaći direktno na hotel “Hajat”.

Dva različita svijeta, jedan do drugog. Mirjana Vuisić (76) tu stanuje u ljetnim mjesecima s dva ljubimca - dvanaestogodišnjom Astrom (mješancem ptičara i labradora) i trogodišnjim mačkom Markom. Udovica jednog od najvećih jugoslavenskih filmskih glumaca, po obrazovanju povjesničarka umjetnosti, koja zna šiti, vesti i plesti, bavi se vrtlarstvom i redovito u svom malom raju pravi izložbe fotografija i slika najboljih prijatelja, profesionalni je život provela kao tajnica režije i skripterica na filmu, i na najplemenitiji način – dvadeset jednu godinu poslije - čuva uspomenu na svog Pavla, majstora minimalističke glume i megalomanskog življenja.

Ovo je mjesto Pavle napravio za nju, u početku nije baš imao volje jer je to bio plac njezinih roditelja, ali kad je naslutio da je to njihova oaza, mnoge honorare uložio je u ranč. Napravio je kamin gdje su palili badnjake, kupio je motokultivator koji je koristio da u njega natovari gajbe s pivom, izgradio je česmu na kojoj još samo danas stoji natpis: “Pajina dvorišna česma - dobrodošlicom voda se njena pretvara u vino.”

Sada posljednji put dolazim na ovo nestvarno mjesto koje već godinu i pol redovito posjećujem. Zbog velikih čeljusti novograditelja, obiteljske odluke i želje da starost proživi dostojanstveno, Mirjana Vuisić pristala je staviti potpis na rješenje - “ovaj plac je prodan”. Majstori demontiraju kuću, ona se trudi napustiti Pavlovo i svoje gnijezdo.

Sama pakira stvari, one najvažnije slaže u drveni kovčeg, koji je pripadao njegovim roditeljima, koji su se zbog očeve policijske službe svake treće godine selili. Prvi put je taj kovčeg vidjela kad se udala, stajao je u hodniku njihova stana na Slaviji, gdje je svojedobno i “zaprosila” Pavla. Pokazuje mi nacrte za brodove umotane u najlon. Ondje je i šubara Orsona Walesa, koju ju je poklonio Pavlu dok su snimali “Bitku na Neretvi”, iako nisu imali zajedničkih kadrova...

Ovu je brvnaru htjela pokloniti Adi Ciganliji, jer je Pavle na tom otoku, nedaleko od ovog placa, proveo četrdesetak godina, skoro do smrti. Nadala se da će uprava turističkog kompleksa prihvatiti ideju, ali poslije mnogo propuštenih poziva obavijestili su je da nema mjesta za to. Oni su sav prostor preuredili za golf, trenutačno vrlo popularan sport među Srbima. Mirjana ne odustaje i uvjerena je da će uspjeti. Jedino kad se umori od rada u vrtu i pakiranja prošlog života, padne joj mrak na oči: "Kuću ću poslati sestri na Romaniju, a Astru i Marka ću “uspavati”.

Srećom, to stanje ne traje dugo.

Pravi se da je ne zanima. Ne zanima je ni to što je roman “Posle fajronta” - zbog koje mi je prilično zagorčavala život, premda ona tvrdi suprotno - nakon sedam dana izbio u sam vrh top-liste bestselera u Srbiji. Pavle nije volio popularnost, a ona je ionako uvijek bila u sjeni. Mnogi nisu ni znali da ima ženu, a i kada su to primjećivali, uvijek je hodala korak ispred njega ili barem dva iza." Jedva čekam da se riješim uspomena na Pavla i svih vas, i da postanem gospođa", kaže prilično ljutito. Ali već u sljedećem trenutku se smiješi i izvlači tri dosta nerazumljive rečenice sećanja na svoju jedinu ljubav: "Nemam riječi, bilo je fantastično."

Neželjeni zet

Kako je izgledao vaš prvi susret?

- Pavla sam prvo čula, pa tek onda vidjela. Sjedila sam na drvenom splavu na Savi. Nisam se kupala, cvarila sam se na suncu i promatrala što se događa u bezenu i na skakaonici, momci su igrali “šuge” u vodi. Sve je zvonilo od vike i praskanja. Orilo se: “Pajo, Pajo.” Nisam znala tko je to, ali su mi prijateljice rekle da je neki bivši vaterpolist, koji u društvu ima status riječnoga boga.

Onda su prošli mjeseci. Bila sam na pragu sedamnaeste, a on je imao 24 godine. Sreli smo se na rođendanskoj zabavi moje sestre, jer se družio s mojim rođacima. Nosio je naočale i sve vrijeme buljio u mene. Vrata skromne sobe bila su odškrinuta, žuta žarulja, zakačena na željezni naslon kreveta, bila nam je uperena u oči. On je sve vrijeme žmirkao i imponiralo mi je što me slušao dok sam mu pričala o “Idiotu” i Miškinu. Dok je sav normalan svijet plesao, ja sam bila opsjednuta ruskom književnošću. Sjedili smo na krevetu s madracima na federe.

Bila sam opčinjena, ali zabava se završila. Svi su počeli oblačiti kapute, a on je bio u šarenom štrikanom džemperu.

Kad ste se videli sljedeći put?

- Glavno mjesto za sastanke bio nam je ulaz jedne zgrade. Sjedili bismo na stepenicama i ljubili se, sve dok se ne bi upalilo svjetlo. To je bio znak da moramo istrčati van i praviti se da se ne poznajemo. Moji roditelji nisu mogli podnijeti našu vezu. U glavi moje majke Matilde Amodaj brujalo je da će me uvući u loše društvo, a mom ocu Jovanu Jovanoviću, trgovcu i simpatizeru kafana i dobrog vina, jako je smetalo što Pavle pije rakiju.

Zajedničkim snagama potrudili su se skupiti podeblji dosje njegovih tučnjava, pijanstava, prekršaja, sumnjivog društva, a posebno su mi naznačili da je prešao dvadeset petu godinu i da od njega nikad neće biti ništa.

Je li Pavle reagirao na te opaske?

- Pošto sam mu prenijela što mu moja okolina zamjera, poslao mi je pismo u kojem je, između ostalog, stajalo: “Neću da psujem, iako bi baš na ovome mestu pristajala neka najkočijaškija psovka upućena ‘cenjenom društvu’ u kome se nalaziš. Smatram da je meni sveta dužnost - ne toliko zbog mene koliko zbog mog jedinog Mimijana - da se visoko dignem iznad njega,
Autor : FoX (11.12.13 21:55)

Rejting: (1glas)
Pročitano : 1030 x
Komentari (5)
Dodaj u omiljeno